Iza obične riječi „policijski sat” krije se zvono, a iza zvona uputa koju danas više nitko ne provodi: pokrijte vatru prije spavanja. Uputa je nestala. Mala večernja odluka koju je nekoć donosila u ime svih — hoće li prostorija ostati osvijetljena ili će se pustiti da potamni — tiho je postala privatna odluka, donesena na zidnom prekidaču, bez obreda i većinu večeri bez ikakva razmišljanja. Ovaj tekst govori o tome kako toj odluci malo vratiti njezin nekadašnji oblik.
Zvono koje je gradu govorilo da pokrije vatru
Policijski sat nekoć je bio doslovna uputa, a ne kazna. Riječ potječe od starofrancuskog couvre-feu: pokrij vatru. U gradovima uglavnom izgrađenima od drveta svake bi večeri u određeni sat zazvonilo zvono, a na taj bi znak kućanstva pokrila ili ugasila vatru koja je gorjela u ognjištu — mjera zaštite od požara koja je sprečavala da jedna nemarno prigušena vatra, dok svi spavaju, proguta cijelu ulicu. Zvono nije marilo smatra li netko mrak ugodnim. Marilo mu je da se grad ujutro probudi.
Danas za to više ne zvoni nijedno zvono. Ostao je prekidač na zidu i odluka koju čini gotovo prelako donijeti: podignete ga i prostoriju ispuni ravnomjerno svjetlo odozgo, u bilo koje vrijeme koje vam odgovara i koliko god dugo želite. Odluka o tome kada će prostorija prijeći u večer i na koji način prešla je s grada na osobu koja stoji kraj vrata. Vrijedi primijetiti da je uopće postala izbor, umjesto da je tretiramo kao nešto što izbora nema.
Tanizaki i materijal sjene
Japanski romanopisac Jun'ichirō Tanizaki pisao je o jednoj verziji tog istog pomaka 1933. godine, u eseju na engleskom obično poznatom kao In Praise of Shadows. Nije sentimentalno pisao o svijećama. Pisao je o lakiranom posuđu i o tome kako je njegov zlatni ukras osmišljen da se vidi dok hvata zalutalo, prigušeno svjetlo u zamračenoj prostoriji, a ne da bude ravnomjerno osvijetljen pod žaruljom; pisao je o tradicionalnim prostorijama građenima tako da u svojim kutovima zadrže sjenu, kao što druga prostorija zadržava namještaj. Kada je sa Zapada stigla jaka električna rasvjeta, tvrdio je, ona nije samo osvijetlila te prostorije i predmete. Promijenila je njihovu namjenu. Sjena je, prema njegovu prikazu, materijal od kojeg je prostorija izgrađena, a ne odsutnost koju treba ispraviti. Potpuni engleski prijevod Thomasa Harpera i Edwarda Seidenstickera pojavio se desetljećima poslije, 1977., ali je ta ideja već nadživjela prostoriju o kojoj je pisana.
Svjetiljka u vrijeme sandhye
U domu u kojem njegujem vlastitu praksu sumrak najprije ima ime, a tek onda raspoloženje. Mnoga hinduistička kućanstva obilježavaju ga kao sandhyu, jednu od tradicionalnih prijelomnih točaka dana, a paljenje svjetiljke ili štapića tamjana na oltaru u to doba obična je navika, a ne posebna prigoda; prakse se razlikuju od kućanstva do kućanstva, ali ta je mala gesta česta. U to vrijeme rijetko posežem za stropnim svjetlom jer već postoji plamen koji govori danu da se preokrenuo. To je koliko praktično toliko i sve drugo: dovoljno svjetla za sigurno kretanje po prostoriji i ništa više, kako bi se prostorija smirila umjesto da se naglo pretvori u večer, kao što to čini stropna žarulja.
Što upaliti umjesto toga, prostoriju po prostoriju
Ništa od ovoga ne zagovara sjedenje u mraku. Zagovara odabir izvora svjetla i njegove topline. Jedan ravnomjeran izvor odozgo, osobito hladna bijela žarulja, nalazi se bliže plavom kraju spektra; žarulje koje se prodaju kao „topla bijela” obično su oko 2700 K, što je niža, jantarna vrijednost koja djeluje kao večer, a ne podne. Razliku je lako osjetiti sami, prostoriju po prostoriju.
- Dnevni boravak: jedna ili dvije svjetiljke u visini sjedenja, umjesto jednog izvora sa stropa, tako da svjetlo pada ondje gdje ljudi sjede, a ne ondje gdje se slučajno nalazi instalacija.
- Spavaća soba: nešto nisko i toplo kraj kreveta, umjesto rasvjetnog tijela koje se pali s vrata; toplo svjetlo za spavaću sobu postavljeno u visini noćnog ormarića može to postići bez razbuđivanja cijele prostorije.
- Kuhinja: zadržite stropno svjetlo dok doista kuhate i trebate vidjeti, a ugasite ga kada je pranje posuđa gotovo i prostorija više ništa ne traži od vaših očiju.
- Hodnik: svjetiljka na jednom kraju, umjesto jarke trake iznad glave. Hodniku rijetko treba dnevno svjetlo; treba mu tek dovoljno svjetla za hodanje.
Sama sol
Jedan predmet koji se često pojavljuje u ovako osvijetljenoj prostoriji izrađen je od kamene soli, a ne od stakla ili keramike. Svjetiljke od himalajske ružičaste soli potječu iz ležišta kod Khewre, u okrugu Jhelum u pakistanskom Punjabu, dijelu šireg Slanog gorja. Ružičasta do terakotna boja koja prolazi kroz kamen potječe od minerala željeznih oksida u tragovima, uglavnom hematita i getita, zarobljenih u samom kristalu halita. Kada se iznutra osvijetli malom žaruljom, sjaj djeluje topao i neujednačen, bliži svjetlu vatre viđenom kroz prozor nego izravnom pogledu u žarulju, jer svjetlo prolazi kroz kamen i pritom poprima njegovu boju. Svjetiljka od himalajske soli tako djeluje bez obzira na veličinu; slana svjetiljka s drvenim postoljem jednostavno stoji niže, bliže polici ili pomoćnom stoliću, što odgovara prostoriji u kojoj sjaj treba biti u visini očiju, a ne visoko uz strop.
Više ne postoji propis koji ikome govori koje svjetlo treba ostaviti upaljeno nakon mraka, a prekidač kraj vrata čini da izbor djeluje automatski: gore za svjetlo, dolje za mrak. Ali prekidač ima samo dva položaja, dok prostorija ima više raspoloženja od toga. Navika koju vrijedi zadržati od starog zvona nije sama tama, nego jedna mala odluka koju je nekoć cijela ulica morala donijeti u isti tren: namjerno odabrati koji plamen u kući još želi biti pokriven za noć, a koji je zaslužio nastaviti gorjeti.
