Pribodani cvijet lakše je sačuvati nego tiskanu čestitku. U Spokaneu u saveznoj državi Washington 1910. neki su muškarci u klupama Centralne metodističke episkopalne crkve nosili crvenu ružu. Drugi su nosili bijelu. Boja je govorila nešto što nitko nije morao izgovoriti naglas: crvena za oca koji je još živ, bijela za onoga koji je preminuo. Bila je to mala, jeftina i jednostavna gesta, a upravo je to pojedinost koju većina prikaza povijesti Dana očeva spominje tek usput, ako je uopće spomene.
Ruža koju je odabrala Sonora Smart Dodd
Sonora Smart Dodd predložila je taj dan 1909., nedugo nakon što je čula propovijed u čast majki. Pomislila je na vlastitog oca, Williama Jacksona Smarta, veterana Američkoga građanskog rata koji je dvaput ostao udovac. Nakon što mu je druga supruga umrla 1898., sam je odgajao šestero djece koja su još živjela kod kuće. Dodd je željela da se odredi dan posvećen njemu i muškarcima poput njega te je zatražila da bude na njegov rođendan, 5. lipnja. Spokaneški savez propovjednika umjesto toga prebacio ga je na treću nedjelju u mjesecu, pa je prvo obilježavanje održano 19. lipnja 1910.
Ruža se obično pripisuje samoj Dodd: crvena se nosila za oca koji je bio živ, a bijela za oca koji je preminuo. U nekim se prikazima navodi da je upravo ona uvela taj običaj; drugi sugeriraju da je riječ o već postojećem, skromnijem župnom običaju koji je jednostavno prihvatila i povezala s tim danom. Fini detalji manje su sigurni od tradicije koja je uslijedila. U svakom slučaju, običaj nije ništa koštao i od onoga tko ga je nosio tražio je samo trenutak razmišljanja prije izlaska iz kuće — vrijedno je toga prisjetiti se jer je većina onoga što se od tada razvilo oko tog dana koštala znatno više.
Spomen koji nitko nije namjeravao ponavljati
Spokane zapravo nije bio prvi slučaj okupljanja američkih crkava radi razmišljanja o očevima. Dana 5. srpnja 1908. jedna je zajednica u Fairmontu u Zapadnoj Virginiji održala komemorativnu službu za muškarce poginule u rudarskoj katastrofi u Monongahu 6. prosinca 1907., jednoj od najgorih u povijesti američkog rudarstva. Točan broj žrtava nikada nije sa sigurnošću utvrđen: vođenje evidencije o imigrantima i radnicima po ugovoru, koji su činili velik dio radne snage, bilo je loše, a povjesničari danas navode procjene od 350 do više od 500 poginulih. Služba se obično pripisuje Grace Golden Clayton, čiji je vlastiti otac poginuo u ranijoj rudarskoj nesreći, iako su sačuvani zapisi o tome tko je točno organizirao službu i kako, oskudniji nego što sugerira uredna priča koja se često pripovijeda.
Bila je to jedna služba, rođena iz jedne žalosti, i nitko u to vrijeme nije namjeravao ponoviti je sljedeće godine. Često se uklapa u povijest Dana očeva kao svojevrsni lažni početak, premda nikada nije trebala biti početak. Ona je prije podsjetnik da poticaj za javno obilježavanje očinstva nije započeo idejom jedne žene, čak i ako je upravo njezina ideja pustila korijenje i proširila se.
Od proglasa do državnog praznika
Desetljećima nakon 1910. Dan očeva postojao je onako kako često postoji dobra lokalna navika: obilježavao se na nekim mjestima, svugdje je bio neslužben i ovisio o onima kojima je bilo dovoljno stalo da ga održavaju. Sonora Smart Dodd još je bila živa kada se to promijenilo. Predsjednik Lyndon B. Johnson izdao je 1966. proglas kojim je priznao taj dan, a predsjednik Richard Nixon 1972. potpisao ga je kao trajni savezni praznik. Dodd je umrla 1978. u dobi od devedeset šest godina i pokopana je na groblju Greenwood Memorial Terrace u Spokaneu, nedaleko od crkve u kojoj je ideja započela. Godine 2026. Dan očeva u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi pada u nedjelju, 21. lipnja, treće nedjelje u mjesecu, upravo kako je Savez propovjednika odlučio svih tih godina ranije.
Očevi kojima se čast odaje sasvim drugih datuma
Američki datum nije jedini, a nije bio ni prvi. U Italiji, Španjolskoj i Portugalu očevi se već dugo slave 19. ožujka, na blagdan svetog Josipa, u tradiciji koja je za razmjerno mnogo godina prethodila obilježavanju u Spokaneu. Taj datum ondje ima vlastitu težinu, povezanu s Josipom kao likom tiha i postojana očinstva, a ne s nekom kampanjom iz dvadesetog stoljeća. Njemačka ponovno ima drukčiji kalendar: Vatertag pada na Uzašašće, u četvrtak četrdeset dana nakon Uskrsa, pa se obično obilježava u svibnju, a ne u lipnju, na svoj način, često okupljanjem skupina muškaraca u šetnji ili na otvorenom.
Nijedna od tih tradicija nije jednostavno preuzeta od druge. Razvijale su se na vlastitom tlu, na vlastite datume i iz vlastitih razloga, a njihovo usporedno promatranje pokazuje nešto što jedinstvena američka priča o podrijetlu ne može: želja da se jedan dan posveti ocu nije izum nijedne nacije, ma koliko uredno tu priču bilo ispričati.
Običaj umjesto kupnje
Ono što mi ostaje u mislima kod te ruže jest koliko je malo tražila. Prema većini zapisa, nije bila dar kupljen u zadnji tren, nego odluka donesena tog jutra, tiho nošena i viđena samo od onoga tko bi slučajno pogledao. Običaj u tom duhu ne mora uključivati mnogo više od pitanja koje se postavi kako treba i poslije sačuva, umjesto da se samo pusti da prođe. Nešto o njegovu ocu, njegovu radu ili godini koju rijetko spominje. Samo pitanje već je cijela stvar; ono što se sačuva čini ga nečim većim od razgovora.
Neki ljudi takvo pitanje čuvaju kao i sve čemu se namjeravaju vraćati, umjesto da ga jednom riješe i odlože. Mala, niz perli koji se najčešće koristi za brojanje ponavljanja mantre, jednako dobro može služiti za brojanje nečega jednostavnijeg: po jedna pomaknuta perla svaki put kad se pitanje ponovno postavi, bez određenog broja na kojem bi brojanje trebalo stati. Ona ne pamti umjesto vas. Samo označava da se povratak dogodio i da se očekuje još jedan.
Takvo označavanje od običaja traži više nego što je Dodd tražilo ono jedno jutro, ali temeljni je oblik isti: nešto dovoljno malo da se nosi, što sprečava da otac, kao i pitanje postavljeno njemu, bude pušten iz ruku.
