Izobilje

Riječ potječe od latinskog abundantia: prelijevanje, obilje. No tradicije koje je najčešće upotrebljavaju pod time misle na nešto tiše: ne na bogatstvo u suvremenom smislu, nego na osjećaj dostatnosti koji dolazi iznutra. Dovoljno hrane, dovoljno topline, dovoljno osjećaja pripadnosti.

Obilje kao praksa počinje pažnjom. Tradicija predlaže da svakog dana odaberete jedan trenutak i primijetite nešto obično: zajednički obrok, vrata koja su se otvorila, trenutak neočekivanog odmora. To nisu nevažne stvari; ono što primjećujemo ima tendenciju rasti. U jogijskoj mapi ta se kvaliteta povezuje s Manipura čakrom, solarnim pleksusom: sjedištem osobne moći, dobre probave u svakom smislu i uvjerenja da ima dovoljno.

Kamenje koje se u toj tradiciji povezuje s obiljem ima tople boje: citrin, jantar, zlatno tigrovo oko, zeleni aventurin i pirit sa svojim prigušenim sjajem. Ponajprije citrin: kamen koji su srednjovjekovni lapidariji nazivali trgovačkim kamenom, a držao se kraj blagajne ne kao čarolija, već kao opipljiv podsjetnik na namjeru. Vratite mu se, predlaže tradicija, i imenujte ono što ide dobro.

U ovu se kategoriju uklapaju topli mirisi: đumbir, kardamom, slatka naranča, malo cimeta. Sve što miriše na pripremu, a ne na rasipanje: kuhinja prije dolaska gostiju, jutarnja tržnica.

Predmeti sami po sebi ne čine ništa. No kamen koji držite ondje gdje ćete ga vidjeti ili svijeća koju palite uz jasno imenovanu namjeru postaju mali svakodnevni podsjetnik da zastanete i primijetite. Praksa je vaša. Predmeti su mjesto na koje je smještate.

U nastavku: polica s predmetima za obilje iz kataloga, kamenje, mirisi i sitnice za praksu primjećivanja.