Povratni mirisni stožac na polici izgleda posve obično: mala siva ili smeđa piramida, nimalo drukčija od bilo kojeg drugog stošca, sve dok ga ne okrenete i ne pronađete uski tunel probušen ravno kroz njegovu sredinu. Zapalite ga, postavite na odgovarajući stalak i za minutu ili dvije dim prestane uzdizati se te počne padati, skupljajući se oko podnožja poput minijaturnog vodopada. Prvi put to doista djeluje neobično. No ispod te neobičnosti krije se komadić posve obične fizike odjeven u kostim posuđen iz mnogo starije predodžbe o tome kamo bi dim trebao ići.
Planina napravljena da šalje dim prema gore
Dugo prije nego što je itko izradio stožac zbog kojeg dim pada, kineski su metalci izrađivali kadionice kako bi se dim uzdizao na ljepši način. Kadionica boshan, pronađena u grobnicama iz razdoblja Zapadnog Hana u 2. stoljeću pr. Kr., imala je oblik planine: brončanu posudu s konusnim poklopcem isklesanim u nazubljene vrhove, koji su trebali podsjećati na mitske planinske lance u kojima su, prema vjerovanju, živjeli daoistički besmrtnici. Poklopac je bio probušen malim otvorima kako bi dim tamjana koji je gorio unutra izlazio kroz obronke i procjepe planine, vijugajući prema gore i oko vrhova poput oblaka koji se drži pravog planinskog vrha. To je, zapravo, bio inženjerski projekt u službi slike: iskoristiti prirodnu sklonost dima da se uzdiže i oblikovati to uzdizanje tako da nalikuje vremenskim prilikama na svetoj planini.
Tunel koji predomisli dim
Povratni mirisni stožac čini suprotno, a za to je dovoljna sama fizika. Obični se dim uzdiže jer su vrući plinovi nastali izgaranjem lakši od okolnog hladnijeg zraka; riječ je o istoj konvekciji koja topao zrak podiže iz dimnjaka. Povratni stožac to namjerno prekida: umjesto da otvoreno gori na vrhu, dim se prije izlaska na otvoreni zrak spušta kroz šuplji kanal koji prolazi središtem stošca. Kad izađe kroz mali otvor pri dnu, izgubio je dovoljno topline da postane gušći od okolnog zraka, pa ga prema dolje povlači gravitacija, a ne bilo kakav skriveni mehanizam, omogućujući mu da se skuplja umjesto da se uzdiže. U stalku nema nikakve varke, a nema je ni u stošcu; tu je samo hladniji, teži zrak koji pronalazi put prema dolje, po istom pravilu prema kojem se hladan propuh spušta uz pod. Stožcu je potreban stalak izrađen upravo za tu namjenu, s vlastitim odgovarajućim otvorom ispod njega, jer obični puni stožac nema tunel koji bi ohladio dim i jednostavno će se uzdizati, kao što se tamjan uzdiže otkad ga ljudi pale.
Mirovanje koje prostor traži od vas
Svaki opis povratnog tamjana slaže se oko jednog osjetljivog uvjeta: djeluje samo u mirnoj prostoriji. Propuh kroz otvoren prozor, ventilator, otvor klimatizacijskog sustava, čak i osoba koja žustro prođe pokraj njega, raspršit će dim i on će se uzdizati kao bilo koji drugi dim. Većina vodiča to navodi u odjeljku za otklanjanje poteškoća, kao nešto što treba riješiti prije nego što obred može pravilno početi. U praksi smetnja rijetko dolazi iz same prostorije. Dolazi od osobe u njoj: posezanja za telefonom, pomicanja u stolcu, ustajanja kako biste nešto provjerili usred svega. Ovako lagan i hladan dim reagira i na najmanji pokret, baš kao što reagira na gravitaciju nakon što izgubi toplinu. Povratni mirisni stožac gori otprilike petnaest minuta prije nego što se suzi i ugasi, što sjedenju daje stvarnu granicu umjesto neodređene namjere da „budete prisutni”. Zapalite vrh, pričekajte da se žar pravilno razgori, a zatim ne činite ništa drugo dok stožac ne dogori; nema sljedećeg koraka. Svakodnevno palim tamjan, obično da označim početak ili završetak dana, a ne da ispunim njegovu sredinu, i ono čemu me godine toga uče nema posebno veze s povratnim stošcima, nego sa sljedećim: dim se ponaša onako kako se ponaša prostorija, a prostorija se ponaša onako kako se ponašam ja. Stožac koji punih četvrt sata izlijeva dim prema dolje govori nešto jednostavno i fizičko: nitko, uključujući mene, toliko dugo nije poremetio zrak.
Što ostaje
Kad prođe petnaest minuta, stožac je dogorio do male blijede ljuske pepela, tunel kroz njegovo središte napokon je prošupljen cijelom duljinom, a dim prestaje padati jer više nema ničega što bi ga proizvodilo. Ono što nakon toga ostaje na stalku posve je obično: pepeo, keramička planina ili oblik vodopada koji se hladi, blag miris u prostoriji. Nema nikakvog predmeta koji treba sačuvati. Takva je jednostavno priroda stošca napravljenog da traje četvrt sata i zatim završi, a vrijedi dopustiti mu da ostane upravo tako malen i upravo tako običan.
