Neke ideje naučimo. S drugima živimo, polako, sve dok tiho ne preoblikuju način na koji dočekujemo običan dan. Ovo je osobni esej o ovoj drugoj vrsti, putovanje u prvom licu kroz hinduistički način razmišljanja, odnosno Sanatana Dharmu, napisan ne kao uputa, nego kao iskustvo jedne osobe koja pokušava živjeti u skladu s njom. Čitajte ga kao što biste čitali bilježnicu prijatelja: kao skup ideja o kojima vrijedi razmišljati, a ne kao doktrinu koju treba prihvatiti.
Napomena: Moje iskustvo može djelovati idealizirano i romantično, i donekle to doista jest. Svaka filozofija ili religija prije svega je ideal kojem težimo, iako je malo vjerojatno da ćemo ga ikada u potpunosti dosegnuti. Uostalom, onaj tko dosegne takvo savršenstvo prestaje biti čovjek i postaje božanski.
Hinduizam me nije čarobno promijenio onoga trenutka kada sam prihvatio njegove ideje. Nije me učinio boljom osobom samo zato što sam razumio i prihvatio njegovu filozofiju. Ali dao mi je nešto još vrjednije, temelj životnih načela i vrijednosti koji me usmjeravaju naprijed. Zahvaljujući njemu naučio sam osloboditi se tjeskobe i sumnje pri suočavanju s teškim odlukama.
Sam hinduizam ne može te učiniti boljim; to može samo svako djelovanje u skladu s dharmom.
Istinska se preobrazba nalazi upravo u praktičnoj primjeni dharme, i za mene i za svijet oko mene.
Hinduizam: način razmišljanja i doživljavanja života
Za mene hinduizam čak nije religija u uobičajenom smislu. To je način razmišljanja i doživljavanja svijeta koji obuhvaća svaki dio života, od obreda do svakodnevnih postupaka. Uči nas da vidimo sveto u običnom i da živimo na način koji nas svakim danom približava skladu.
Ali Sanatana Dharma (सनातन धर्म) ide još dublje. To je „vječni zakon” ili „vječni put”, skup univerzalnih načela koja ostaju nepromijenjena kroz vrijeme. Ta načela dharme odjekuju širom šire obitelji indijskih tradicija, baštine koju hinduizam dijeli s budizmom, džainizmom i sikhizmom, pri čemu je svaka od tih tradicija prenosi na svoj način. Za mene je Sanatana Dharma postala više od filozofije. Postala je kompas koji mi pomaže svjesno prolaziti kroz život, s poštovanjem prema svim živim bićima.
Satya (सत्य): istina kao način bivanja sobom
Satya nije samo istinoljubivost u riječima. To je čitava filozofija življenja. Uči nas da budemo iskreni prema sebi i drugima, da odbacimo pretvaranje i da ne pokušavamo izgledati kao netko tko nismo. Shvatio sam da neiskrenost nastaje kada ne razumijemo svoju pravu prirodu i ulogu u svijetu. Taj jaz stvara unutarnju nelagodu i iskrivljuje način na koji doživljavamo stvarnost.
Satya vas uči da budete ono što jeste.
Sada pokušavam otvoreno izražavati svoje misli i osjećaje, bez straha da ću djelovati ranjivo. To me oslobodilo potrebe da igram uloge i omogućilo mi da živim u većem skladu sa sobom.
Razdoblje u kojem je istina vladala svakim kutkom svijeta nazivalo se Satya Yuga. Iako sada živimo u Kali Yugi, dobu neznanja i sukoba, potraga za istinom i dalje ostaje zvijezda vodilja.
Mokša (मोक्ष): oslobođenje od vezanosti i ciklusa ponovnog rođenja
Nekoć sam mislio da smisao života leži u uspjehu, priznanju i ostvarenju vanjskih ciljeva. Vjerovao sam da će mi ta postignuća donijeti istinsko zadovoljstvo. No s vremenom sam primijetio da su me čak i najznačajnije pobjede ostavljale s osjećajem da sam zarobljen u unutarnjoj praznini. Mir koji sam tražio uvijek je bio prolazan, izmicao mi je kroz prste poput vode. Svaki vrhunac koji sam dosegnuo otkrivao je samo nove, strmije padine, a svako je postignuće rađalo nove žudnje.
U jednom sam se trenutku počeo pitati: što ako je sama ideja da se mir može pronaći izvan nas iluzija? Ta me je misao usmjerila prema dubljem razumijevanju mokše (मोक्ष). Kako sam je počeo shvaćati, mokša nije nagrada za svjetovna postignuća, pa čak ni rezultat duhovne prakse. To je stanje unutarnje slobode, koje se pojavljuje kada se potreba da budemo netko ili da nešto postignemo u očima drugih tiho rastopi.
Mokša je trenutak kada otkrijete da je sve što ste tražili oduvijek bilo u vama.
U središtu mokše nalazi se oslobođenje od samsare (संसार), beskrajnog ciklusa rođenja, smrti i ponovnog rođenja. U hinduističkoj filozofiji svako djelovanje (karma) stvara posljedice, a one vezuju dušu uz taj ciklus reinkarnacije. Sve dok smo zarobljeni u želji, vezanosti i neznanju, duša (atman, आत्मन्) poprima nove živote, iznova ponavljajući iste obrasce. Mokša nudi slobodu od tog ponavljanja, ne bijegom od života, već gledanjem onkraj iluzija koje stvaraju patnju.
Oslobođenje od vezanosti ne znači povući se iz svijeta ili napustiti odgovornost. To znači prihvatiti život takvim kakav jest, bez prisile da ga mijenjamo ili nadziremo. To nije odricanje, već sudjelovanje bez prianjanja. U tom stanju više ne susrećete život kroz prizmu očekivanja ili ambicija, već kao potpuni izraz sadašnjeg trenutka.
Mokša nije težnja za mirom, već spoznaja mira u odsutnosti nastojanja.
Ovo je shvaćanje preoblikovalo moj način života. Naučilo me da se mir ne može pronaći kroz vanjska postignuća, već kroz otpuštanje beskrajne težnje. Krug želja i očekivanja samo je igra uma, a mokša me podsjeća da iz te igre mogu izaći u bilo kojem trenutku. Svako iskustvo, svaki trenutak već sadrži sve što mi je potrebno da se osjećam slobodno.
Dharma (धर्म): život u skladu s dužnošću i prirodom
Dharma nije samo moralna dužnost, već slojevita i dalekosežna ideja. Obuhvaća cjelokupni poredak svijeta, osobni i kozmički. Za mene je dharma postala ne samo kompas za ispravno djelovanje, već i način razumijevanja vlastitog mjesta u široj slici života.
Dharma se mijenja ovisno o životnom razdoblju, zanimanju i okolnostima. Svatko od nas ima vlastitu ulogu i dužnost: ono što je ispravno za jednu osobu možda nije ispravno za drugu. To nas uči poštovati različitosti i prepoznati da svatko hoda vlastitim putem.
Slijediti svoju dharmu znači kročiti kroz život usklađeni sa sobom i svijetom.
U praksi to znači ispunjavati svoje dužnosti spremno i s poštovanjem. U odnosima to može značiti brigu za voljene osobe, a na poslu obavljanje posla pošteno i odgovorno. Čak i kada to drugi ne primijete, slijeđenje svoje dharme donosi tih unutarnji mir jer znate da činite ono što je ispravno.
Ali dharma nije samo skup pravila. Ona također traži prosudbu koja nam omogućuje da znamo kada nadići uobičajene okvire. Život je složen i nepredvidiv, pa ponekad svoje dužnosti moramo shvaćati fleksibilnije. Mudrost se ogleda u razlikovanju istinskih dužnosti od nametnutih obveza.
Živjeti u skladu s dharmom ne znači slijepo slijediti pravila, već tražiti sklad u svakom postupku.
Slijeđenje svoje dharme stvara dobru karmu, koja vam pomaže na putu prema mokši. Svjesni postupci, poduzeti bez očekivanja nagrade, postupno nas oslobađaju vezanosti i ega. Dharma me uči da na život gledam ne samo kroz vlastite želje, već i kroz prizmu odgovornosti prema drugima i svijetu.
Karma (कर्म): kako moji postupci oblikuju stvarnost
Karma (कर्म) univerzalni je zakon uzroka i posljedice. Sve što činimo, govorimo ili čak mislimo ostavlja trag, a taj trag oblikuje ono što slijedi. Karma sugerira da život koji sada živimo nije slučajnost; oblikuju ga naši postupci u ovom životu i, prema tradiciji, u prošlim životima. Razumijevanje karme donijelo mi je koristan pomak u pogledu: nisam žrtva okolnosti, nego sam velikim dijelom autor vlastite stvarnosti.
Svaki postupak učinjen s namjerom (संकल्प, sankalpa) poput je sjemena koje će naposljetku niknuti i donijeti plod. Ako je postupak ukorijenjen u dobroti, iskrenosti i suosjećanju, teži skladu i radosti. Ako proizlazi iz sebičnosti, pohlepe ili zlobe, teži patnji i preprekama.
Karma je stalni podsjetnik da su svaka misao i svaki postupak važni.
Kada sam prvi put zastao uz Bhagavad Gitu (भगवद् गीता), moje se shvaćanje karme i života ponovno promijenilo. Jedno od najtežih pitanja za mene bilo je postojanje zla. Zašto ljudi pate? Zašto zlo postoji ako postoji Bog? Hinduistička misao na to nudi mnoge odgovore: karmu, mayu, božansku igru, a Gita vam ne daje jednu uredno zaokruženu doktrinu. No jedno od tumačenja koje sam iz nje izvukao jest da zlo nije toliko božanska kazna koliko posljedica slobode volje koja nam je dana. Svojim postupcima pokrećemo karmu koja donosi i dobro i patnju.
Zlo nam nije dano odozgo, ono nastaje iz naših izbora i postupaka.
Gita me također naučila da teškoće pružaju priliku za rast i svjesnost. Kada se susretnemo s patnjom, učimo razlikovati ispravno od pogrešnog, a svojim izborima oblikujemo ono što slijedi. Karma je, kako je ja shvaćam, nepristrana: vraća nam ono što smo posijali i time nam pruža priliku da razumijemo posljedice svojih postupaka i promijenimo svoj put.
Karma me uči da se rezultati mojih postupaka, čak i kada se ne pojave odmah, s vremenom ipak obično pokažu. Zato vrijedi djelovati svjesno, bez očekivanja trenutačne nagrade. Slijeđenje dharme (धर्म) pomaže mi izbjeći negativnu karmu i kroz život se kretati s osjećajem odgovornosti. Dharma je moj kompas koji me usmjerava da djelujem u skladu sa svojom istinskom prirodom i dužnošću.
Karma nas podsjeća da svoju budućnost stvaramo svakim trenutkom sadašnjosti.
Ovakav način razmišljanja promijenio je moj odnos prema teškoćama. Sada vidim da i teške situacije mogu sadržavati lekcije koje su mi potrebne. Svaki susret, svaka situacija, prilika je za stvaranje nove karme i izgradnju skladnijih odnosa sa samim sobom i svijetom oko sebe.
Ako vam ovo ima smisla, prirodno je poželjeti mali oblik prakse koji se može redovito ponavljati, svakodnevnu praksu ukorijenjenu u ovim idejama, kojoj se vraćate ujutro i navečer, umjesto jednokratne odluke.
Ahimsa (अहिंसा): put nenasilja i dobrote
Ahimsa (अहिंसा) nije samo izbjegavanje fizičkog nasilja, već i nastojanje da se ne nanese šteta mislima, riječima ni djelima. Shvatio sam da čak i negativna misao ili povređujuća riječ nanosi štetu, ne samo drugima nego i meni.
Istinska snaga leži u očuvanju mira u sebi i oko sebe, čak i suočeni s agresijom.
Prakticiranje ahimse učinilo me svjesnijim načina na koji se odnosim prema drugima. Oblikovala je moje navike: odabrao sam vegetarijanstvo kao način poštovanja životinjskog života i nastojim sukobe rješavati mirnim putem. Ahimsa me naučila tražiti rješenja koja donose mir, a ne nesklad.
Svako je živo biće povezano s nama, a dobrota prema drugima vraća nam se istom mjerom.
Ovo me načelo također potaknulo da se bolje brinem o sebi: da ublažim samokritičnost i prema vlastitim pogreškama odnosim se s više suosjećanja. Ahimsa počinje iznutra, prihvaćanjem sebe onakvima kakvi jesmo, a tek se potom širi prema van, u naš odnos prema svijetu.
Brahman (ब्रह्म) i Advaita (अद्वैत): jedinstvo svega što postoji
Razumijevanje pojma Brahman (ब्रह्म) bilo je prekretnica za mene. Brahman je sveprožimajuća stvarnost koja prožima sve. Nadilazi vrijeme i prostor i nema oblik, a ipak se očituje kroz sve, od atoma do božanstava poput Shive (शिव) i Vishnua (विष्णु). U svakome od nas nalazi se djelić te vrhovne stvarnosti, atman (आत्मन्), naša duša.
Cilj je spoznati da su atman i Brahman jedno te kroz to razumijevanje pronaći oslobođenje od patnje.
Kako sam dublje ulazio u filozofiju Advaita (अद्वैत), počeo sam uviđati da su mnoge razlike koje povlačimo - između ljudi, između dobra i zla, između života i smrti - prema ovom shvaćanju iluzije (माया, maya) koje stvara um. Na najdubljoj razini, sve je međusobno povezano i izraz je iste cjeline. Podjela između moje duše i vrhovne stvarnosti postoji samo u mom umu.
Kad uvidite da su sve razlike iluzije, slijede pravi mir i sloboda.
Ta je spoznaja promijenila moj pogled na svijet i olabavila stege uskih identiteta - rase, religije i kulture. Prestao sam ljude promatrati kroz te prizme i prepoznao da je svaka osoba dio istog Brahmana. Sada pokušavam vidjeti dušu u svakome, a ne etikete ili uloge koje nose.
Kad u svakoj osobi vidite djelić Brahmana, lakše ju je prihvatiti onakvom kakva jest.
Ta mi je spoznaja donijela postojaniji unutarnji mir i naučila me da svijetu pristupam s tolerancijom i suosjećanjem. Ispod površinskih razlika svi smo izrazi iste cjeline.
Poštovanje raznolikosti i mnogih putova prema Božanskom
Jedna od najnadahnjujućih ideja za mene jest spoznaja da u hinduističkom svjetonazoru ne postoji samo jedan ispravan put prema Božanskom. Ta filozofija prihvaća raznolikost u svemu - vjerovanjima, ritualima, praksama i načinima traganja. Svaka je osoba jedinstvena i njezino putovanje prema istini ne može se ograničiti strogim pravilima ili dogmom.
Duhovni put nije skup doktrina, već osobno putovanje na kojem svatko bira vlastiti ritam i smjer.
Postoje različite yoge (योग), putovi prakse koji ljudima pomažu na putu prema duhovnom ostvarenju:
- Bhakti yoga (भक्ति योग), put ljubavi i predanosti za one koji se s Božanskim povezuju kroz štovanje i duboke osjećaje.
- Jnana yoga (ज्ञान योग), put znanja koji tragatelja vodi prema istini kroz kontemplaciju i samoispitivanje.
- Karma yoga (कर्म योग), put nesebičnog djelovanja, kojim se služenjem drugima napreduje prema oslobođenju.
- Raja yoga (राज योग), put meditacije i samodiscipline koji otvara vrata unutarnjoj tišini.
Ti različiti putovi pokazuju da svatko od nas može odabrati pristup koji mu odgovara. Uče nas da se do prosvjetljenja može doći kroz mnoge oblike, djelovanje, ljubav, znanje ili meditaciju. Mnoge tradicije zato drže japa malu sa 108 perli nadohvat ruke: jedna perla po udahu ili izgovorenom imenu daje umu jednostavan, zajednički predmet na koji se može usredotočiti, bez obzira na put koji odaberete.
Istina nije monopol jednog puta. Svi putovi vode prema istom cilju.
Najviše me nadahnjuje to što u ovoj filozofiji politeizam i monoteizam postoje jedni uz druge. Neki božansko vide u mnogim bogovima, od kojih svaki nosi drukčiji aspekt vrhovne stvarnosti; drugi radije štuju jednu vrhovnu silu. I jedni i drugi razumiju da iza svih tih oblika stoji isti Brahman (ब्रह्म). Za neke kućni oltar objedinjuje sve to na jednom mjestu, a mjedene figure Shive, Vishnua i Ganeshe služe kao kulturna središta mirnog kutka, a ne kao predmeti koji polažu bilo kakvo pravo.
Svako je božanstvo prozor u istu beskonačnu stvarnost.
Ta otvorenost, taj nedostatak dogme, pružili su mi slobodu da duhovnost doživim kao putovanje prihvaćanja i istraživanja, a ne kao popis pravila kojih se treba pridržavati. U Sanatana Dharmi raznolikost se ne samo tolerira, već se i slavi. Ovaj nas svjetonazor uči poštovati tuđa vjerovanja i prepoznati vrijednost svake prakse, čak i kada se razlikuje od naše.
Svaki put ima svoje značenje. Nije važno kako hodaš, već da ti srce ostane otvoreno.
To me oslobodilo potrebe da ispunjavam tuđa očekivanja i naučilo me poštovati putovanja drugih. Duhovnost nije natjecanje, već prostor za istraživanje u kojem svatko može pronaći vlastiti put i slijediti ga svojim tempom.
Vrijeme kao cikličko i vječno
U Sanatana Dharmi vrijeme se shvaća kao ciklus (युग, yuga), a ne kao ravna crta. Sve u životu prolazi kroz faze koje se ponavljaju: rođenje, rast, propadanje, obnova. Kao što dan slijedi nakon noći, a proljeće dolazi nakon zime, tako i događaji u našim životima slijede ciklički obrazac.
Ništa ne traje zauvijek, ni radost ni patnja. Sve dolazi i prolazi, samo da bi se ponovno vratilo.
Ovakav pogled na vrijeme pruža mi strpljenje i otpornost. Kušnje i teškoće, poput Kali Yuge (कलियुग), doba tame, u ovoj će kozmologiji ustupiti mjesto Satya Yugi (सत्ययुग), dobu istine i sklada. Imajući cikličku prirodu postojanja na umu, lakše prihvaćam teške trenutke, znajući da su prolazni.
Ako je noćas mračno, sutra će zasigurno donijeti svjetlost.
Ključni dio ovog svjetonazora jest široka vremenska perspektiva. Život ne završava jednom inkarnacijom; svako djelo ostavlja trag i oblikuje ne samo ovaj život nego, prema tradiciji, i one koji dolaze. Reinkarnacija (पुनर्जन्म, punarjanma) i samsara (संसार) opisuju putovanje duše kroz mnoga rođenja i smrti, tijekom kojeg uči i razvija se.
Cilj nije kratkoročni uspjeh, već kontinuirani rast koji nadilazi jedan jedini životni vijek.
Gledanje na vrijeme kao na ciklus uči me da se ne vezujem za neposredne rezultate. Oslobađa me velikog dijela tjeskobe i omogućuje mi da cijenim samo putovanje. Nije važno koliko postignem u kratkom trenutku, već da svaki postupak i trud pridonose mom razvoju.
Istinska mudrost leži u gledanju izvan sadašnjeg trenutka, uz spoznaju da je svatko utkan u dužu nit vremena.
Poštovanje prirode i okoliša
Priroda se smatra svetim izrazom Božanskog. Sve oko nas - rijeke, planine, stabla, životinje, pa čak i elementi - smatra se prožetim Brahmanom i povezanim s nama zajedničkom energijom. U Sanatana Dharmi ljudi nisu vladari prirode, već njezin nerazdvojni dio, pozvani živjeti u skladu s cjelinom.
Priroda nije samo kulisa naših života, već živo tkivo svemira u koje su utkane naše duše.
Ta se vjerovanja očituju u svakodnevnoj tradiciji. Prirodni elementi štuju se kao sveti jer se smatra da nose različite aspekte Božanskog. Rijeka Ganga (गंगा) poštuje se kao živa božica koja pročišćava i blagoslivlja. Kupanje u njezinim vodama nije samo obred, već način izražavanja zahvalnosti za njezinu velikodušnost i životvornu snagu.
Vode Gange nisu samo tok, već i dodir vječnosti.
Stabla također imaju posebno mjesto. Za Tulsi (तुलसी), koji se smatra utjelovljenjem božice Lakšmi, kaže se da donosi blagostanje i zaštitu domu. Bilva (बिल्व), povezana sa Šivom, često se koristi u bogoslužju. Stabla Peepala (पीपल) i banyan (वट) simboliziraju mudrost i dugovječnost, a njihove su grane prirodna mjesta za meditaciju. Ljudi vežu svete niti oko njihovih debla, moleći se za dobrobit i tražeći zaštitu.
Svako je stablo tihi čuvar koji pruža hlad i mir onima koji ga traže.
To poštovanje uči nas da život u skladu s okolišem nije samo odgovornost, već i duhovna praksa. Poštujući prirodni svijet, odajemo počast prisutnosti koju u njemu osjećamo i priznajemo vlastitu ulogu u očuvanju ravnoteže života.
Poštovanje starijih
Poštovanje starijih nije tek pristojnost, već dublja praksa. U hinduizmu se roditelji, učitelji i starije osobe smatraju vodičima znanja i čuvarima tradicije koji prenose mudrost s jedne generacije na drugu. Pomažu nam razumjeti svijet i pronaći vlastito mjesto u njemu.
Poštovanje starijih priznanje je da su naši životi isprepleteni s nitima povijesti i tradicije.
U znak poštovanja običaj je dodirnuti stopala starijih ili im se nakloniti i zatražiti njihov blagoslov. S vremenom sam shvatio da je ta gesta više od formalnosti. Za mene je postala simbol zahvalnosti za njihovo iskustvo i životne pouke, podsjetnik da je njihova mudrost resurs koji podupire moje vlastito putovanje i pomaže mi rasti.
Poštovanje starijih uči nas i poniznosti i zahvalnosti. Podsjeća nas da je svatko od nas dio nečega većeg te da je dio naše dužnosti prenositi tradicije dalje i čuvati kulturu živom za one koji dolaze nakon nas. Ne živimo samo za sebe; predajemo baklju dalje kako bi veza među generacijama ostala neprekinuta.
Prihvaćajući mudrost prošlosti, postajemo karika u lancu koji povezuje generacije.
Rituali i simboli: duhovna svjesnost u svakodnevnom životu
Rituali i tradicije pretvaraju život u smisleni ciklus, u kojem svaka etapa i događaj imaju svoju težinu. Uče me zastati u ključnim trenucima i dočekati ih svjesno, a da se ne izgubim u užurbanosti dana. Te prakse daju strukturu kroz koju i obične radnje dobivaju dubinu te me povezuju s nečim većim od tijeka rutinskih dana.
Rituali su način da se sveto utka u tkivo svakodnevnog života.
Svaki ritual, od jutarnjeg pozdrava suncu do složenijeg obreda prijelaza, pomaže mi osluškivati tijek vremena, osjetiti trenutak i naslutiti dublju stvarnost koja stoji iza njega. Umjesto da besciljno prolazim kroz život, doživljavam ga kao neprekinuti, skladni ciklus u kojem svaki trenutak zaslužuje pažnju.
Ništa od ovoga ne mora biti složeno. Dovoljan je mali, iskreni ritual: štapić tamjana ili mirisnog drveta sandalovine zapaljen kako bi označio početak sjedenja, zvonjava zdjela za meditaciju za početak sjedenja, eterična ulja za stvaranje ozračja tišine ili svijeća koja kutak prostorije označava kao svet. Nijedan od tih predmeta ne obavlja posao umjesto vas; tradicija ih povezuje s praksom. Izgovorite namjeru koju postavljate i dopustite predmetu da zadrži ton dok joj se tijekom dana vraćate. Neki ljudi istu ideju nose na tijelu, mineralnu narukvicu koju možete nositi kao tihi podsjetnik, ne zbog moći koju navodno ima, već kao dodirnu točku koja vraća um.
I simboli imaju svoju ulogu. Oni djeluju kao duhovni jezik, prenoseći ono do čega riječi ne mogu sasvim doprijeti. Simboli, mandale, sveti uzorci i prikazi božanstava omogućuju mi da se povežem s nevidljivim. Njihovo se značenje postupno otkriva kroz kontemplaciju i tiho razumijevanje.
Simboli nas podsjećaju da se iza vidljivog svijeta krije dublja stvarnost.
Kroz rituale i simbole naučio ili naučila sam živjeti svjesnije i pronalaziti značenje u stvarima koje su se nekoć činile svakodnevnima. Svaka gesta, svaki postupak, postaje dio neprekinutog putovanja, ispunjavajući život ne samo ljepotom nego i smislom.
Zaključak: između nastojanja i prihvaćanja
Udubljivanje u hinduizam doista je promijenilo moj pogled, ali ne mogu tvrditi da me pretvorilo u smirenu, prosvijetljenu osobu. Svaki je dan i dalje borba, sa svijetom i sa samim sobom. Filozofija nudi smjernice, ali stvarnost, kao i uvijek, pokazuje se složenijom. Čak i kada poznajem ta načela, i dalje griješim, osjećam ljutnju i držim se stvari i ljudi kojih sam se odavno trebao ili trebala osloboditi.
Slijeđenje dharmy, odnosno oslobađanje od vezanosti, u praksi nije lako. Ponekad mojim postupcima ne upravljaju plemenite namjere, nego strah i stare navike. Ima dana kada se čini da sve ide po zlu, a misli o karmi ili nenasilju nude malo utjehe. No hinduizam nikada nije obećavao savršen život bez patnje; samo predlaže drukčiji način gledanja na stvari.
Sviđa mi se ideja da je savršenstvo nedostižno i da je to u redu. Čak i kada ne uspijem živjeti u skladu s idealima, važno je ne izgubiti smjer. Možda se duhovni rast ne sastoji u tome da smo cijelo vrijeme smireni i pravedni, nego u prihvaćanju ranjivosti i nesavršenosti te u tome da ipak nastavimo dalje. Meni to djeluje iskreno.
Sada se trudim ne kriviti sebe zbog svojih slabosti, nego ih doživljavati kao dio puta. Hinduizam me uči da cilj nije postati savršen, nego jednostavno nastaviti pokušavati, iz dana u dan. To donosi neobično olakšanje: spoznaju da ne moram biti netko drugi ni savršen upravo sada. Dovoljno je biti ono što jesam u ovom trenutku i nastaviti se pomalo približavati osobi kakva želim postati.
Imaš pravo djelovati, ali ne i na plodove svojih djela. Nemoj misliti da si uzrok rezultata i nemoj utočište tražiti u nedjelovanju.
, Bhagavad Gita, 2.47
